Motiviši se i budi motivacija drugima



Motivacija. Rekla bih riječ koju toliko često ponovimo, a da toga nismo ni svjesni, a opet nesvjesno se odričemo upravo tog MOTIVA za kojim čeznemo i kojeg toliko tražimo. Vodilja, inicijator, ono što nas gura i pokreće i što bi nas u danima ličnog „posrnuća“, emotivnog, socijalnog i ma bilo kog pada „diglo“ iz mrtvih i stavilo tačku na nezadovoljstvo je nešto što olako shvatamo. Nije lako pronaći motiv da uradite nešto sa svojim životom. Odnosno vrlo je lako reći, ali još lakše ne ispuniti. Znate ono: počinjem dijetu od ponedjeljka,učiću od sutra, prestajem sa pušenjem itd. Ipak sve to potraje nekoliko dana, u najboljem slučaju mjeseci i onda opet Jovo-nanovo. E i ja sam jedna od njih. Zaletim se ja tako. E od sutra ovo, od ponedjeljka ono, od Nove godine ono, posle odmora ovaj list, onaj list i kad tako saberem reklo bi se nekoliko tomova knjiga sam mogla izdati pod zajedničim naslovom „Svi moji počeci“. Ipak sve me je držalo jako kratko. Prije nekoliko godina gledajući televiziju naletjeh na emisiju Jovana Memedovića „Sasvim prirodno“ u kojoj je čovjek korak po korak objasnio kako se pripremiti za polumaraton. Onako iz neba pa u rebra. Sanjali ste da trčite, pa ko rekoste sebi,a što i ja ne bih mogao? Gledam ga ja tako i mislim, ako je mogao on ma mogu i ja. Vidiš nije teško, samo treba imati plan. I tako zanesena odlučim se na visinske pripreme. I krenem žustro, oštro udarnički. Nakon mjesec dana kažem, ne mogu danas vruće je, pa za dva dana ne mogu vjetar je. Pa za tri ma kako da trčim pada kiša, i tako praveći „preskoke“ u besprekornom planu, zaključim: ma nema od mene ništa. U svu tu prču sam „uvukla“ i tadašnjeg momka, a sadašnjeg supruga, te smo posle ponosnog početka, pokunjeno dočekali kraj. I bila je to tema o kojoj se godinama nije pričalo. Kraj prethodne godine bio je naravno pogodan za donošenje novogodišnjih odluka. Pored kresanja budžeta, odluka stop rasipanju, umjerenost u svemu, više ljubavi i slobodnog vremena sa porodicom, zajednički onako ovlaš dotakosmo se i teme o vježbanju. K'o mogli bismo, šta bi nam falilo. Naravno kad prođe snijeg, da se ne demorališemo zimom i lošim vremenskim uslovima. I tako dođe sunčani mart, moj muž uvijek uporniji i istrajniji odluči da se poći mora. Kupovina patika bila je prva odluka u nizu onih koje su se morale ispoštovati. I krenuli smo. Prvi treninzi bili su naporni. Za tijelo koje se nije pokretalo ništa više od običnog odlaska na posao i šetnje, to je bio udar. Prvi kilometri su bili za plač, posle drugog molila sam Boga da mi kakva grana padne i prepriječi put da moram stati, a onda nakon trećeg smirenje, prihvatanje, tu si moraš izdržati. Promijenili smo i način ishrane, usmjerili smo dnevne obaveze tako da smo se međusobno dopunjavali u čuvanju djeteta, raspodjeli ostalih obaveza, posao i ostalo. Ali nismo odustajali. I naši prijatelji su počeli sa nama i bilo je zanimljivo dijeliti postignuća preko mobilne aplikacije, dodavati prijatelje, upoređivati i takmičiti se i motivisati jedni druge. Kada je već april odmakao prijavili smo se za naš prvi Polumaraton u Banjaluci. Kako nije realno da se za mjesec ipo dana pripremite za 21 kilometar, nas četvoro je odlučilo da se prijavi za Štafetnu trku. 
Ne mogu opisati svoje uzbuđenje. Hej, moj prvi polumaraton, iako je riječ o 5 kilometara, bili su mi dragi jer uspjela sam, pobijedila sam samu sebe, spremila sam se za trku bez izgovora. Trka je protekla sjajno, moja ekipa je istrčala i više, i kada smo dobili medalju bila sam toliko ponosna. Pa ja sam i nagrađen za ono što sam se trudila.
 Znate oduvijek vam roditelji trube da se trud isplatio, i da sve radite zbog sebe, a vi uglavnom klimate glavom, ali sada sa 31 godinu života shvatam da sam učinila nešto za sebe i da sam se trudila i moj trud se isplatio. Uradila zbog sebe i bila srećna. U sportskom zaletu odlučujem da mi nije dosta. Krećem da vježbam, kako imam knap vremena za sve naravno stari dobri internet nudi mnogo toga. Pratim, radim, vježbam i razmišljam tako poslije jednog treninga ležeći mokra do gole kože- zašto je ljudima potrebno toliko da se pokrenu, a tako malo da odustanu? Zašto nismo motivisani ničim. Ako vas ne zanima vaše tijelo, zašto bar ne učinite ama baš ništa za svoje zdravlje?
 U razgovoru sa brojnim ženama iz okruženja i sa prijateljicama zaključujem da pored hroničnog manjka vremena mnoge imaju problem i sa grupnim okupljanjima, reći će neko jao kolika je, vidi kakva joj je oprema, sramota je neću znati uraditi dobro neku vježbu. I shvatam po ko zna koji put kolike smo mi žrtve predrasuda i robovi pogrešne percepcije okoline. Upravo to bio je motiv da idem dalje, da oslobodim i druge i njihov duh i da im pokažem da je sve moguće i da je sport divna stvar, da je bitan i mentalno i fizički i da je to jedan od malog broja poklona koje možemo da priuštimo sebi. Upustila sam se u organizaciju javnih treninga na otvorenom.



 „Izađi i treniraj“, bio je jednostavan naziv koji je okupio preko 300 žena i muškaraca na trgovima koji su vježbali sa nama i koji su bili i više nego srećni što su odvojili vrijeme za sebe i znali da rade nešto korisno. Ja sam bila ponosna na sebe jer znam da sam pomogla sebi, a i drugima da shvate koliko je bitno ne izgubiti nit, motivisati se i ne odustati. U julu sam učestvovala na Noćnom maratonu u Novom Sadu. Moj muž je istrčao  polumaraton. Ostvario je san. Još medalja na zidu, a sve više samopouzdanja i volje.

 Sada se spremamo za treći polumaraton u Sarajevu, organizujem  javni trening U Sarajevu i pripremam još nekoliko za druge gradove. On je izgubio 16 kilograma, ja sam izgubila 2 konfekcijska broja, uključili smo i vožnju biciklom. I znate šta- NISMO ODUSTALI!!! Teško je opisati borbe koje vodite sami sa sobom i lomite svoju volju dok trčite. Od početka koji je pun entuzijazma do prve polovine kada sebi govorite da ne možete da ćete odustati, nerijetko gledate na sat ili aplikaciju i govorite sebi još samo malo, pa do dijela kada sebe bodrite riječima možeš ti to, pa do ponovnog pada i na kraju cilja. Prolazak kroz cilj je nešto što je teško opisati i što samo oni koji to urade nose kao najljepšu uspomenu i satisfakciju, jer u životu ste imali brojne ciljeve, a ovo je onaj koji ste zaista ostvarili.
Pored toga cijela atmosfera koja prati takve događaje je jedinstvena. Razgovori o prolaznom vremenu, o treninzima, opremi i svemu vezanom za trčanje udaljava vas od ružne svakodnevice i uključuje u potpuno novu sferu života. Prije neki dan sam radila priču o mladoj djevojci koja se bavila: košarkom, odbojkom, karateom, rukometom,atletikom, koja je na snimanje donijela nekoliko kilograma medalja, pehara, diplome nije ni mogla donijeti. Djevojku koja je reprezentativka BiH u rukometu, koja se takmiči u bacanju kugle, diska i koplja, koja je odnedavno i rukometni sudija i koja trenira u pocijepanoj opremi i patikama, bez ijednog sponzora koja je na moje pitanje kako nije odustala odgovorila: da nije sporta ja ne bih znala kao da živim. Zašto sam napisala sve ovo? Zato što želim da ne dozvolite izgovorima da vas pobijede, da vaš motiv mora biti jak, nešto u šta vjerujete, nešto što vam je bitno, i da znate zašto to radite. Na kraju svake trke, borbe, teškog kilometra, ja vidim lik mog sina Nikole i znam zašto. Ne gubite volju. Nađite motiv i budite svojim primjerom motiv drugima.

Napomena: 
"Ovaj tekst ulazi u izbor najboljih blogova u BiH na takmičenju m:bloger kompanije m:tel"




You may also like

No comments :

Sanji ŠminkeRaj. Powered by Blogger.

Subscribe to our Newsletter