Motivacija.
Rekla bih riječ koju toliko često ponovimo, a da toga nismo ni svjesni, a opet
nesvjesno se odričemo upravo tog MOTIVA za kojim čeznemo i kojeg toliko
tražimo. Vodilja, inicijator, ono što nas gura i pokreće i što bi nas u danima
ličnog „posrnuća“, emotivnog, socijalnog i ma bilo kog pada „diglo“ iz mrtvih i
stavilo tačku na nezadovoljstvo je nešto što olako shvatamo. Nije lako pronaći
motiv da uradite nešto sa svojim životom. Odnosno vrlo je lako reći, ali još
lakše ne ispuniti. Znate ono: počinjem dijetu od ponedjeljka,učiću od sutra,
prestajem sa pušenjem itd. Ipak sve to potraje nekoliko dana, u najboljem
slučaju mjeseci i onda opet Jovo-nanovo. E i ja sam jedna od njih. Zaletim se
ja tako. E od sutra ovo, od ponedjeljka ono, od Nove godine ono, posle odmora
ovaj list, onaj list i kad tako saberem reklo bi se nekoliko tomova knjiga sam
mogla izdati pod zajedničim naslovom „Svi moji počeci“. Ipak sve me je držalo
jako kratko. Prije nekoliko godina gledajući televiziju naletjeh na emisiju
Jovana Memedovića „Sasvim prirodno“ u kojoj je čovjek korak po korak objasnio
kako se pripremiti za polumaraton. Onako iz neba pa u rebra. Sanjali ste da
trčite, pa ko rekoste sebi,a što i ja ne bih mogao? Gledam ga ja tako i mislim,
ako je mogao on ma mogu i ja. Vidiš nije teško, samo treba imati plan. I tako
zanesena odlučim se na visinske pripreme. I krenem žustro, oštro udarnički.
Nakon mjesec dana kažem, ne mogu danas vruće je, pa za dva dana ne mogu vjetar
je. Pa za tri ma kako da trčim pada kiša, i tako praveći „preskoke“ u
besprekornom planu, zaključim: ma nema od mene ništa. U svu tu prču sam
„uvukla“ i tadašnjeg momka, a sadašnjeg supruga, te smo posle ponosnog
početka, pokunjeno dočekali kraj. I bila je to tema o kojoj se godinama nije
pričalo. Kraj prethodne godine bio je naravno pogodan za donošenje
novogodišnjih odluka. Pored kresanja budžeta, odluka stop rasipanju, umjerenost
u svemu, više ljubavi i slobodnog vremena sa porodicom, zajednički onako ovlaš
dotakosmo se i teme o vježbanju. K'o mogli bismo, šta bi nam falilo. Naravno
kad prođe snijeg, da se ne demorališemo zimom i lošim vremenskim uslovima. I
tako dođe sunčani mart, moj muž uvijek uporniji i istrajniji odluči da se poći
mora. Kupovina patika bila je prva odluka u nizu onih koje su se morale
ispoštovati. I krenuli smo. Prvi treninzi bili su naporni. Za tijelo koje se
nije pokretalo ništa više od običnog odlaska na posao i šetnje, to je bio udar.
Prvi kilometri su bili za plač, posle drugog molila sam Boga da mi kakva grana
padne i prepriječi put da moram stati, a onda nakon trećeg smirenje,
prihvatanje, tu si moraš izdržati. Promijenili smo i način ishrane, usmjerili
smo dnevne obaveze tako da smo se međusobno dopunjavali u čuvanju djeteta,
raspodjeli ostalih obaveza, posao i ostalo. Ali nismo odustajali. I naši
prijatelji su počeli sa nama i bilo je zanimljivo dijeliti postignuća preko
mobilne aplikacije, dodavati prijatelje, upoređivati i takmičiti se i
motivisati jedni druge. Kada je već april odmakao prijavili smo se za naš prvi
Polumaraton u Banjaluci. Kako nije realno da se za mjesec ipo dana pripremite
za 21 kilometar, nas četvoro je odlučilo da se prijavi za Štafetnu trku.
Ne
mogu opisati svoje uzbuđenje. Hej, moj prvi polumaraton, iako je riječ o 5
kilometara, bili su mi dragi jer uspjela sam, pobijedila sam samu sebe,
spremila sam se za trku bez izgovora. Trka je protekla sjajno, moja ekipa je
istrčala i više, i kada smo dobili medalju bila sam toliko ponosna. Pa ja sam i
nagrađen za ono što sam se trudila.
Znate oduvijek vam roditelji trube da se
trud isplatio, i da sve radite zbog sebe, a vi uglavnom klimate glavom, ali
sada sa 31 godinu života shvatam da sam učinila nešto za sebe i da sam se
trudila i moj trud se isplatio. Uradila zbog sebe i bila srećna. U sportskom
zaletu odlučujem da mi nije dosta. Krećem da vježbam, kako imam knap vremena za
sve naravno stari dobri internet nudi mnogo toga. Pratim, radim, vježbam i
razmišljam tako poslije jednog treninga ležeći mokra do gole kože- zašto je
ljudima potrebno toliko da se pokrenu, a tako malo da odustanu? Zašto nismo
motivisani ničim. Ako vas ne zanima vaše tijelo, zašto bar ne učinite ama baš
ništa za svoje zdravlje?
U razgovoru sa brojnim ženama iz okruženja i sa
prijateljicama zaključujem da pored hroničnog manjka vremena mnoge imaju
problem i sa grupnim okupljanjima, reći će neko jao kolika je, vidi kakva joj
je oprema, sramota je neću znati uraditi dobro neku vježbu. I shvatam po ko zna
koji put kolike smo mi žrtve predrasuda i robovi pogrešne percepcije okoline.
Upravo to bio je motiv da idem dalje, da oslobodim i druge i njihov duh i da im
pokažem da je sve moguće i da je sport divna stvar, da je bitan i mentalno i
fizički i da je to jedan od malog broja poklona koje možemo da priuštimo sebi.
Upustila sam se u organizaciju javnih treninga na otvorenom.
„Izađi i
treniraj“, bio je jednostavan naziv koji je okupio preko 300 žena i muškaraca
na trgovima koji su vježbali sa nama i koji su bili i više nego srećni što su
odvojili vrijeme za sebe i znali da rade nešto korisno. Ja sam bila ponosna na
sebe jer znam da sam pomogla sebi, a i drugima da shvate koliko je bitno ne
izgubiti nit, motivisati se i ne odustati. U julu sam učestvovala na Noćnom
maratonu u Novom Sadu. Moj muž je istrčao
polumaraton. Ostvario je san. Još medalja na zidu, a sve više
samopouzdanja i volje.
Sada se spremamo za treći polumaraton u Sarajevu, organizujem javni trening U Sarajevu i pripremam još nekoliko za druge gradove. On je izgubio 16 kilograma, ja sam izgubila 2 konfekcijska broja,
uključili smo i vožnju biciklom. I znate šta- NISMO ODUSTALI!!! Teško je opisati borbe koje vodite sami sa sobom i lomite svoju volju dok trčite. Od početka koji je pun entuzijazma do prve polovine kada sebi govorite da ne možete da ćete odustati, nerijetko gledate na sat ili aplikaciju i govorite sebi još samo malo, pa do dijela kada sebe bodrite riječima možeš ti to, pa do ponovnog pada i na kraju cilja. Prolazak kroz cilj je nešto što je teško opisati i što samo oni koji to urade nose kao najljepšu uspomenu i satisfakciju, jer u životu ste imali brojne ciljeve, a ovo je onaj koji ste zaista ostvarili.
Pored toga cijela atmosfera koja prati takve događaje je jedinstvena. Razgovori o prolaznom vremenu, o treninzima, opremi i svemu vezanom za trčanje udaljava vas od ružne svakodnevice i uključuje u potpuno novu sferu života. Prije neki dan
sam radila priču o mladoj djevojci koja se bavila: košarkom, odbojkom,
karateom, rukometom,atletikom, koja je na snimanje donijela nekoliko kilograma
medalja, pehara, diplome nije ni mogla donijeti. Djevojku koja je
reprezentativka BiH u rukometu, koja se takmiči u bacanju kugle, diska i
koplja, koja je odnedavno i rukometni sudija i koja trenira u pocijepanoj
opremi i patikama, bez ijednog sponzora koja je na moje pitanje kako nije
odustala odgovorila: da nije sporta ja ne bih znala kao da živim. Zašto sam
napisala sve ovo? Zato što želim da ne dozvolite izgovorima da vas pobijede, da
vaš motiv mora biti jak, nešto u šta vjerujete, nešto što vam je bitno, i da
znate zašto to radite. Na kraju svake trke, borbe, teškog kilometra, ja vidim
lik mog sina Nikole i znam zašto. Ne gubite volju. Nađite motiv i budite svojim
primjerom motiv drugima.
Napomena:
"Ovaj tekst ulazi u izbor najboljih blogova u
BiH na takmičenju m:bloger kompanije m:tel"
Comments
Post a Comment